Pampers tate

Znam da moji vršnjaci i ja nikad ne bismo smjeli upotrijebiti frazu \”u moje vrijeme\” jer će se onaj s druge strane stola, ako je mlađi od nas, a svi su mlađi od nas, isti čas isključiti. Ipak ne mogu odoljeti jer svakodnevno gledam mlade očeve kojih \”u moje vrijeme\” nije bilo.

Najprije nešto o ženama iz moga vremena. Sve smo željele postati službeno okovane. Naši vršnjaci izbjegavali su brak da bi bili i službeno slobodni. Te pradavne šezdeset i neke u naše je ženske živote ušla pilula pa smo svoja međunožja, prvi put otkako žene postoje, imale pod svojom kontrolom.

Dečki iz mog vremena nisu navlačili kondome a teza o čarima pranja nogu u čarapama bila je poznata i klincima u vrtiću. Pilule koje su tada sadržavale stotinu puta više hormona nego danas ponekad bi zatajile jer su spermiji iz šezdesetih bili terminatori. Sretnice bi se tada na brzinu udale, nesretnice odlazile na abortus koji je bio besplatan. Ginekolozi nisu osjećali \”prigovor savjesti\” jer privatne prakse nije bilo. Neke su se žene znale žaliti kako ostaju trudne čim bace pogled na živinu među dlakavim muškim nogama.

A danas… Mediji stalno javljaju kako u čak trideset posto jaja mladih Hrvata spermići gmižu, miruju ili su jednostavno nekamo otšetali da se više nikad ne vrate. Zašto? Pravog odgovora nema ali postoji način kako onima koji su ostali ubrzati rad repa i probuditi ih iz hrvatske kome. Žene treba napumpavati hormonima, čupati im jaja… Mnoge sirotice će to za koju godinu platiti životom samo zato jer se preko noći promijenila moda. Danas je muška želja za djetetom obrnuto proporcionalna sa živahnošću i količinom spermija koju okolo nose.

Sve je toliko drugačije. Kad se samo sjetim poroda iz moga vremena. Ni jedan im tata nije želio prisustvovati. Da je takav luđak i postojao teško da bi preživio ono što bi morao gledati. Odvratno rodilište, nervozni ginekolozi, grube sestre, ležanje na nosilima na prljavom podu, nakon poroda. Rodilišta su bila rupčage, na deset soba jedno kupatilo u koje si mogao ući samo u gumenim čizmama debelom, krvavom krpetinom među nogama koju si pridržavala objema rukama.

Kad bi žena rodila sve su je prijateljice žalile iz dna duše jer je porod za moju generaciju bio početak doživotne robije bez prava na pomilovanje. Govorilo se, beba u kuću, otac iz kuće. I tako do djetetova tridesetog rođendana.

Dojenje je bilo totalno aut, umjetno mlijeko se na teve reklamiralo kao danas pivo, bilo kakva očeva aktivnost oko klupka koje se, tamnoljubičasto, dralo iz noći u noć držalo se golom perverzijom. Mladi su očevi spavali u drugoj sobi, kod rodbine ili prijatelja. Djeca su bila majčin izbor zato i njena briga. Da li dijete kaka ili ne kaka, koje mlijeko pije, što je upala grla, kako izgleda pelena… Od sto očeva iz moga doba njih sto i pedeset to znalo nije.

Da se opet rodim imala bih samo unuče. Ovaj predugi uvod jest bio potreban jer ovo što mene zapanjuje vama je sasvim normalno. Današnji mladi muškarci su ženama moje generacije bića sa tko zna koje planete. Kad im cura zatrudni to stave na fejs pa primaju milijun čestitki. Zatim mami glade trbuh idućih devet mjeseci prestravljeni mogućnošću da se nešto neplanirano desi.

Fotografije bebe u trbuhu pokazuju svakome tko im se nađe na putu. Čak i ljudima moje generacije koji bez naočala ne vide ni nosač aviona. Ipak moramo buljiti u komadić papira i govoriti kako \”vidimo\” gdje je \”njemu\” ili \”njoj\” \”uho.\” Mlade buduće majke blistaju. Na svoje okrugle trbuhe navlače tanke majice i doživljavaju ih kao Legiju časti a porod se priprema kao doček Pape.

U vodi? Na suhom? A čučeći? Bez tate ne može. Ni bez epiduralne jer mama i tata moraju opušteno razgovarati dok trudovi lome mamine kosti. Čim se dijete rodi tu je očeva glava na majčinu trbuhu na kome leži i krvavo dijete. Fotografija presretnog trojstva se minutu nakon poroda šalje na mobitele diljem kugle zemaljske.

Naputke kako dojiti današnji otac zna napamet. Noću tata nosi bebu, previja i smiruje grčeve, tepa, šapuće, pere i maže riticu sretan što ima dokaz da je ženina dugogodišnja hormonalna terapija uspješno skončala. Za one dečke koji su svoju ženu oplodili \”prirodno\” zna i Sabor i Vlada i predsjednik države, o Bozaniću da se ne govori.

Kad dijete malo ojača, nakon dva ili tri tjedna, majka odlazi na pilates da bi se vratila na staro a tata doma gleda kako malo čudo kaka, onda snimi kakicu pa je pošalje na mamin mobitel. Da mama bude u toku dok radi trbušnjake.

Tate, vidjela svojim očima, u grupi guraju kolica i raspredaju kako klincima ublažiti zubobolju, dok majke stupaju iza njih razgovarajući o dijetama, muškarcima sa pločicama i koliko su privlačniji dečki koji briju prsa i noge od divljaka koji ne stižu brinuti o dlakama jer se bave djetetom…

Gledam te klince, gledam mlade majke koje istesane i uvijek čiste kose u mini suknjama i na visokim petama izgledaju poput djevojčica… Muških svinja iz moje mladosti nigdje na vidiku. A onda pročitam u crnoj kronici koliko je žena u proteklih dvadesetak godina u ovoj zemlji ostalo bez glave, sve su ih pobili njihovi partneri, pa se pitam što je istina? Tko je zapravo današnji muškarac? Brižan tata? Zlostavljač? Ili i jedno i drugo? Ipak je ženama iz moga vremena bilo bolje. Bar nam partner nije bio ubojica nježna lica.

Tekst je objavljen 17.5.2011. u Nacionalu.

8 Comments

  1. Martina Karabogdan 21.05.2011
  2. Daca 23.05.2011
  3. ana 23.05.2011
  4. Biljana Koprivica 24.05.2011
  5. Michael Shaskevich 26.05.2011
  6. Rebeka 28.05.2011
  7. xenija 30.05.2011
  8. Panama foundation 13.06.2011