Užasnuta sam Hrvatskom. Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.
Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.
Što reći o učiteljima? Vršnjaci moga unuka kradu po marketima, još nisu navršili jedanaest? Kako ne zaplakati kad čuješ koliko zarađuje prodavačica kruha? Umirovljenici, njih nekoliko stotina tisuća, „živi“ od dvije tisuće kuna.
Jesu li roditelji samoubojice s Markova trga, bio je dječak, krivi za njegov zločin? Ili ga je u smrt ipak otjeralo beznađe koje je vidio oko sebe i koje ga je izjedalo iznutra? Na portalima sam pročitala da je bio „nepismen“, citirali su jednu od njegovih objava na fejsu. Neki su ispod dječakovog posta napisali komentar da mu nije „država kriva što je bio nepismen“. Naravno da je „država“ kriva. I za nepismenost i za očaj. U „državi“ Hrvatskoj biti pismen i pri sebi nemoguća je misija.
Mladim ljudima se kao „izlaz“ i terapija nudi odlazak iz zemlje. Treba čuti priču naše djece koja žive u „civiliziranoj“ Europi. U Njemačkoj moraju u hali nositi majice koje se po boji razlikuju od majica u kojima rade Nijemci. Žive u rupčagama, neprijavljeni. Odjeću peru tako da odjeveni stanu pod tuš, nasapunaju se pa onda vodom iz tuša skidaju prljavštinu s odjeće i sebe. Dva u jedan. Odlaze na Zapad preko hrvatskih „agencija“ čiji rad nitko živ ne kontrolira iako je, službeno, trgovina ljudima zabranjena. Doduše, jedno je u kombi utrpati trideset Sirijaca, drugo je u nekoj njemačkoj vukojebini zaposliti pedeset Hrvata i Hrvatica koji tamo neće imati ni ljudska ni radnička prava. Je li ovo drugo zaista drugo ili su naša djeca ipak Sirijci?
Ne mogu više. Nisam pukla kad je onaj dječak pucao na policajce, pukla sam kad mi je Krešo danas rekao da njegovi iz razreda kradu i pitao me je li to normalno. Rekla sam mu da nije i da bi ih morao prijaviti razrednici. „Nema šanse, nisam ja cinkaroš.“ Ni ja nisam „cinkaroš“, ni ja nikako da sebi definitivno otkrijem Hrvatsku i okrenem novi list. Samoubojstvom. Pucanjem. Napuštanjem zemlje. Uvijek postoji izlaz.
A onda, ljudska potreba da preživiš i uhvatiš nadu za rep, je nešto protiv čega mogu samo najjači. Nisam među njima. Zato sam, iako živim gdje živim, sretna jer sam u Večernjaku naletjela na tekst o Ivanu Krstiću.
Krstića su mama i tata odgojili u ovakvoj Hrvatskoj. Doduše, napustio ju je u petnaestoj godini, sam, da bi osvojio svijet i pomogao ljudima ma gdje živjeli. Ne mogu vam opisati koliko me usrećila ta priča o velikom Ivanu Krstiću koga je za nas očajne Hrvatice i Hrvate otkrio Igor Rudan. Hvala mu na tome. Priča je dugačka, ipak je pročitajte ovdje. Citirat ću vam samo ono što bi Krstić poručio „mladima u Hrvatskoj danas“. Njegovu sam poruku mailom poslala Kreši. Neka pročita da se kradući po marketima ne stiže do zvijezda.
„Budite znatiželjni i ostanite znatiželjni i kad vam svijet kaže da prestanete. Postavljajte pitanja. Živite u zlatnom dobu gdje je gotovo sve ljudsko znanje od vas udaljeno samo jedan klik-iskoristite ga. Zatražite pomoć kad vam treba i u razumnoj je mjeri odmah ponudite drugima, bez očekivanja ičega zauzvrat. Budite plima koja podiže sve brodove. Ne idite svijetom sami-sjajan tim lake stvari čini zabavnima, teške lakšima, a neke nemoguće mogućima. Naučite dobro pisati jer će vas to naučiti misliti.”
Ivan Krstić ima trideset i četiri godine i jedan je od najvećih ljudi na svijetu.
