Organizatori iz Herceg Novog pozvali su me na Praznik mimoze. Nisam bila oduševljena. Herceg-Novi je u odnosu na Rijeku bogu iza nogu, još ako krene nevrijeme… Dogovore sam prepustila agentu vjerujući u njegovu fantastičnu sposobnost pristojnog odbijanja.
Nisam bahata, ali ljudima u mojim godinama svaki je put izazov. Moj agent je toliko bio oduševljen pregovaračicom s druge strane mobitela da mi je rekao da će on otići, ako neću ja. Srećom me dva dana prije puta nešto opako stislo oko srca. Jes!
Liječnik mi je rekao, možete putovati kamo hoćete, ništa vam nije. Pa smo krenuli dan prije jer je prognoza za nedjelju bila jednaka smaku svijeta. I bio je smak svijeta. Na putu se našao i jedan naš biskup koga je od ledene smrti spasilo višesatno moljenje krunice i tri ralice. Jebiga. I Bog sebi bira društvo.
Godinama putujemo Hrvatskom, uvijek autocestom, tako da ja pojma nisam imala koliko je Hrvatska, ona uz obalu, nevjerojatno ružna. Kućerina na kućerini, “apartmani” u svim nijansama Barbikine podsuknje, baš sve balkonske ograde od rostfraja, ne znaš gledaš li odvratnu dalmatinsku fasadu ili gadnu opatijsku.
Zašto svi hrvatski investitori imaju isti neukus? Zašto u Hrvatskoj ne postoji netko tko bi ovu zemlju zaštitio od arhitektonskog kiča? Postavljam glupa pitanja. Zašto pokojnu Hrvatsku netko nije zaštitio od neprijatelja svih profila? Da jest, ona bi postojala.
Nisu samo kućerine ružne. Pelješki most izgleda, kad se njime voziš, kao da putuješ asfaltiranom, kozjom stazom okovanom tonama bezobličnog željeza. Kad siđeš s rugobe ugledaš Pelješac. Čovjeka srce zaboli kad vidi ogromne rane iskopane u prekrasnoj prirodi. Da li nam je to sranje od mosta zaista trebalo? Jest jer je tako Hrvatska postala “cjelina”.
Tolike pare potrošiti da bi nešto što ne postoji u komadima postalo “cjelina”? To je prije zločin nego domoljubni čin. Doduše, ne smijemo zaboraviti koliki su razbojnici u svoje džepove strpali ogromne provizije. Nismo se vraćali istim putem jer mi je želudac preosjetljiv, a i dobili smo na vremenu.
Herceg Novi je krasan gradić iako su i na njegovom obodu nikle ružne zgrade, zločin ne poznaje granice. Moja Opatija se pretvorila u ruglo, zašto biti strog prema Novljanima koji su zbog devastacije svoje fantastične prirode jednako nesretni poput mene i jednako nemoćni.
Naši domaćini, preciznije, organizatorice, mome mužu (on je vozio) i meni Praznik mimoze pretvorile su u nezaboravan doživljaj. Da smo poželjeli ptičje mlijeko te bi žene za nas našle negdje neku pticu koju bi pomuzle. Osjećala sam se istovremeno i neugodno i “zvjezdasto”.
Fantastična hrana u Gradskoj kavani, zašto ne smijem jesti, kolači, u njih smijem samo gledati, apartman gospođe Jelene u kome smo bili snimila sam iz svih uglova u namjeri da baš tako uredim svoju kuću. Majstori koje sam zvala i slala im fotke brzo su me ohladili kad su krenuli nabrajati troškove.
Muž je bio zgrožen. “Jesmo li ovdje došli zbog adaptacije kuće ili književne večeri? Daj se sredi.” Da. Sređivanje. Za “zvijezdu”, posebno u mojim godinama, “sređivanje” zna biti problem. Kako se “srediti” tako da izgledaš “prirodno”. Organizatorice su za mene našle gospođu koja je “šminkala Đokovića”. Rekle su da je fenomenalna.
Bila sam skeptična. Đoković je najbolji tenisač na svijetu, ali ja zaista ne bih željela izgledati poput njega. On mi, i kad je našminkan, djeluje nekako poput muškarca. Šminkerica mi je otjerala strah.
“Nisam šminkala Đokovića nego njegovu mamu.” “Super, učinite nešto da izgledam kao gospođa Dijana.” Među ljudima s kojima sam bila te večeri nitko nije spomenuo da sličim na lijepu gospođu.
Pred nastup sam bila izvan sebe jer su mi svi sto puta naglasili, čak i organizatorice, da je tamošnja publika “zatvorena”, “suzdržana”, “pomalo hladna”… Čemu sve to? Putovati satima da bi te netko dočekao “hladno” i “zatvoreno”. Nije li bolje biti doma u toplom i otvorenom?
“Ajmo doma”, rekla sam mužu, “mene je strah.” “Nemaš se čega bojati. Ti odi na pozornicu, a ja ću malo baciti oko na njihova vina, imaju odličnu vinariju.”
Koje smo glupače, mi žene. Privedena sam u Herceg Novi da bi moj muž gledao vina. Sad mu opraštam. On koji voli kupovati vina, ne piti, nije kupio ni jednu bocu, a ja koja ne volim gužvu i mnogo ljudi oko sebe, družila sam se s prekrasnom ekipom. Kako nam je bilo vidite na fotkama, kako je meni bilo neću napisati jer ne volim spominjati suzne oči, pogotke u srce, titranje duše i sve ono o čemu govore ljudi kad im se dogodi nešto zbog čega ostanu bez teksta.
Evo imena, nadam se svih, zbog kojih mi mimoze više ne izazivaju migrenu.
Ana Zambelić-Pištalo, Tatjana Ateljević, Dijana Krivokapić, Danilo Babović, Danijela Đonović, Mira Potpara, Zaga, Jovana Salatić, Miloš Samardžić…
Hvala, ljudi, već mi nedostajete.
Publiko novljanska! Svojom energijom, otvorenošću, toplinom i ljubavlju na fešti ste pojeli i fantastičnu voditeljicu Miru i mene.
Neka smo pojedene. Bilo je to večer za pamćenje.
