Ne bih mogla navesti trenutak kad je mome mužu i meni puknuo film. Možda nakon dvadeset i šestog nastupa nekog od naših virologa koji je priopćio Naciji: “Nama je svaki život dragocjen. Ipak, moramo naglasiti da korona najčešće kosi one 70+. Ti pate od mnogih kroničnih bolesti, to je najranjivija skupina.” Tužan pogled u kameru mome je mužu i meni svaki put poručio: “Jebite se, starci. Ja sam u grupi 53+.”
Otišli smo u banku i dignuli svu ušteđevinu. Nismo budale. Tu smo lovu kao i svi mudri ljudi uvili u aluminijsku foliju pa smotuljak, novčanice su po deset eura, tutnuli u grudi smrznute kokoši koju ćemo, ako stignemo, pojesti za vrijeme karantene. Jasno vam je da smo kokoš uvalili u frizer, preko nje smo pobacali smrznute knedle sa šljivama, dvije orade iz uzgoja, tri kutije sladoleda od čokolade. U jednu knedlu sakrili smo vjenčani prsten moje pokojne majke. Nema šanse da nam netko otkrije lovu. Ako netko u ovim tužnim vremenima krene u lov na smrznutu kokoš, najebasmo.
Sve se to događalo jučer. Nekoliko dana prije odlučili smo prestati razmišljati o budućnosti. Sjeli smo u auto i odvezli se u Mošćeničku Dragu i sjeli u oštariju “Peškarija”. Ako preživite koronu svakako tamo svratite. Naručili smo škampe, mislim, ŠKAMPE. Uživali smo dok smo zubima komadali njihove tuste repove. Platili smo karticom.
Dan je bio blještav, brodice u luci, nigdje žive duše, vlasnici krasni ljudi. Idućeg smo dana sjeli u auto. I krenuli. U Mošćeničku Dragu. Ovaj put su divlje orade na žaru tupo gledale u naše vesele oči. Svi koji jedu orade iz uzgoja ne znaju što gube ne jedući orade iz divljine. Razlika jebeno drastična. Platili smo karticom.
Godinama sanjam kako ću jednoga dana na sebe navući Burberry. Sjeli smo u auto. Pravac Zagreb. Navukla sam Burberry na sebe. Naša će djeca ogromne rate plaćati dvanaest mjeseci. Moj je muž uplatio tri tjedna Kube, lud je za socijalizmom. Kuba ima najbolje zdravstvo na svijetu i još besplatno i nema korone i još tamo ljudi žive 90+. “Bravo”, rekla sam, “jebi se, korono!” Muž je kupio svečano, tamno odijelo od čiste runske vune koja ne izgleda kao da je vuna, za u grob. Dvije tisuće eura. Visa čuda čini.
Korona mrak se na Hrvatsku očekivano naglo spustio pa smo muž i ja trenutno u kućnom pritvoru. Proučili smo kako ubiti vrijeme dok ne umremo. Moramo razgovarati telefonom sa prijateljima. Nema ih. Djeci koja žive u Hrvatskoj, a imaju roditelje 60+, preporučeno je da nazovu stare roditelje prije nego umru. Naša djeca tu preporuku nisu čula. Zato smo mi nazivali njih. I nazivali smo ih. I nazivali.
Čekamo smrt. Muž je na katu, bolje da smo odvojeni, možda, kad je skupa dvoje 60+, jedno preživi. Zaboravila sam što je doktor Đikić rekao na tu temu.
Jedem jagode u kremi od čokolade i gledam televiziju. “Svaki je život dragocjen, uglavnom umiru stari, oni preko 60…” Zvoni kućni telefon. Isključujem televizor. Sin? Kći? Telekom. Obavještavaju me da nisam platila dug u iznosu od 216 kuna. Ha, ha, jebeni Telekom ne zna da sam 70+ i da će za koji tjedan jebat nekog drugog.
“„Djeci ostavite dugove i pogrebne troškove”, rekla je jednom poznata, hrvatska životna trenerica.
A što ćemo učiniti s ušteđevinom u trbuhu zaleđene koke? Onaj tko preživi, ako jedno od nas preživi, kupit će uže kojim će se objesiti.
Život bez korone je k’o juha bez soli.
