Kad u Hrvatskoj govorimo o ženama žrtvama prodaje nam se uvijek ista slika. Nepoznata žena mrtva leži u sobi, ili neka druga nepoznata žena razvaljene vilice jeca u „Provjerenom“. S nepoznatim siroticama svi suosjećamo.
Smije li Severina, jedinica za žensku moć na ovim “našim” prostorima, biti žrtva? Ne smije i nije i onda kad jest. Tjednima smo na svim portalima čitali detalje o njezinoj agoniji. Žena je čak, na užas cjelokupne javnosti, sazvala konferenciju za medije i zatražila pomoć. Ne sjećam se da je jedna od trenutno trendi borkinja za ženska prava stala na njezinu stranu. Severina je ipak samo “pevaljka”.
Iste žene koje su spremne izaći na cestu i urlati u mikrofone što misle o zlostavljačima, odlaziti u Sabor i prozivati Plenkovića zbog nečinjenja kad govorimo o „žrtvama zlostavljanja“, u Severini ne mogu vidjeti zlostavljanu majku. Zaslijepljene su predrasudama onako kako je to većina „običnih“ ljudi koji misle da te slava i status mogu zaštiti od zla.
Ne mogu. Znate priču. Severina ima sina, dobila ga je u vezi s “moćnim, bijelim, heteroseksualnim muškarcem“. On koji je, poput sebi sličnih mužjaka ostavljenih od partnerica, u rat protiv bivše žene uključio sve “resurse”, može samo pobijediti. Ona nema nikakve šanse.
To što se kod mužjaka ljubav prema djetetu najsnažnije probudi kad ga napusti majka djeteta, mi razvedene, mi koje smo ih ostavile, mi koje smo živjele s partnerima kojima se jebalo za djecu prije rastave, sve o tome znamo. Pa ipak, kad svojom voljom napustimo paklenu vezu, ili mi obične, ili Severina, prolazimo na isti način. Moramo se rukama i nogama boriti da nam se prizna status majke iako smo, je li, ipak samo kurve. Da smo majke, ostale bismo s tatom dok on ne odluči kad će iz svog života šutnuti nas i djecu.
Pratim Severininu priču, čekam da se javi neka od dežurnih borkinja i krene Severini u pomoć. Uzalud. Priča nije baš tako komplicirana. Severina ima dječačića koji ide u školu, Severina je žena koja radi svaki dan dulje od osam sati, Severina ima muža koji može otići u školu i “pokupiti” njezino dijete. Pa ipak…
Kod nje ono što je svima u Hrvatskoj normalno ne može ići glatko. Imam unuka Krešu. Moj sin, poput Severine, radi od jutra do sutra. Njegova uspješna žena više je u avionu nego na zemlji. Po dijete najčešće odlazi moj muž koji mu nije “pravi” djed. Nikome iz škole ne pada na kraj pameti da moju nevjestu proglasi nemajkom zato jer je ne viđaju često, moga sina neocem jer radi po čitave dane, a moga muža “nedjeda” otimačem sirotog djeteta. Učiteljice moga unuka su tolerantna, topla, ljudska bića koja znaju svoj posao i koja vole djecu.
Pred školom moga Kreše možete vidjeti kako na djecu čekaju starija braća, none, djedovi, tetke, susjede. Roditelji se bore za život, vremena su teška, forma je nebitna. Važno je da po dijete odlazi netko tko mu je blizak ili netko tko ga voli. Sigurna sam da Severinin suprug voli Severininog sina, da njezin sin voli svoga očuha i tu bi priči oko “preuzimanja” djeteta iz škole trebao biti kraj.
Ali nije. Zato jer tata misli… Ako tata misli da bi samo on trebao biti ispred škole dok Severina radi zašto pred školom ne podigne šator ili u školskom dvorištu kuću? Poznajući Bandića građevinsku dozvolu dobio bi prije nego bi je zatražio. Dodatni smrad u ovu zaista nečuvenu priču unosi činjenica da je tata školi poklonio dječje igralište. Kad školi igralište pokloni otac djeteta koji je u žestokom sukobu s majkom djeteta, od toga je sukoba strašniji samo sukob interesa preko koga se sramotno i olako prelazi. Gdje ste, borkinje? Gdje ste, pravobraniteljice? Nigdje pravde na vidiku samo zato jer je u ovoj prljavoj priči mama Severina.
A da spalimo Severinu? Ipak je ona, je li, snimila onaj “film”?
