Ne kužim, da me ubijete. Otkako imaju Hrvatsku plaše nas Rusima. Kad smo ušli u NATO proglašen je doživotni Dan radosti. Predsjednica nam je stigla iz NATO-a da utvrde gradivo Hrvati i Hrvatice kojima pamet nije jača strana. Ugrozom od Rusa prijetili su nam i prijete i ovih dana. Zato je naš ministar obrane, onaj kepec, ne znam kako se zove, odlučio da ćemo još ove godine kupiti stopedeset američkih aviona koji će nas čuvati od Rusije.
Znam da se ne sjećate onog Karamarka koji je Finskoj skupa sa svojom ženom preko hrvatske firme namjeravao prodati rusku nuklearku. Zato jer smo mi u NATO-u, a Karamarko je želio dignuti proviziju od Rusa, ostao je i bez provizije i bez političke glave. Svi Hrvati i sve Hrvatice i svi dragovoljci koji su za ovu Hrvatsku nosili krvave gaće na Velebitu i ostalim američkim planinama odahnuli su kad je sa hrvatske političke scene sišao ruski špijun.
A sada, a sada… Sjećate se pokojnog Čačića. On je ušao u hrvatsku povijest rečenicom:\”Agrokor, to je Hrvatska.\” Nikad ga nitko nije demantirao. Pokojni Čačić to bi i danas rekao da nije pokojni. I opet ga nitko ne bi demantirao. A onda, a onda… Dođoše Rusi, a toliko smo se bojali da će doći Rusi, kupiše Hrvatsku i sad ja vas pitam. Zašto su naši dragovoljci u krvavim gaćama prelazili Velebit i ostale američke planine? Zašto je Karamarko poginuo? Zašto ćemo plaćati članarinu NATO-u 2% BDP-a, to je jako puno, zašto ćemo kupiti američke migove, znam da se ne zovu migovi ali ne znam kako se zovu, kako će nas američki migovi braniti od Rusa kad je Hrvatska u međuvremenu postala Rusija?
Pali smo bez ispaljenog metka iako smo u NATO-u, a NATO nam je rekao, ko napadne vas, napao je nas, zato i plaćate. Gdje je danas NATO? Zašto nekad našim američkim nebom ne lete štuke, ne lete ni avioni? Plavo nebo bez oblačka. Gdje je HOS? Đe je HV? I HVO bi nam dobro došao, ali ni njega nema. Gdje su dragovoljci Domovinskog rata? Gdje su šatori? Zašto borci-dragovoljci ne dignu Zagreb u zrak? Gdje je, tuđe nećemo, svoje ne damo? Gdje je Tuđmanovo:\”OVO JE HRVATSKA!\”
Ali to nije sve. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sinoć je igra… Ne, ne, sinoć nije igrana opera Nikola Šubić Zrinski, nije se orilo, U boj, u boj za narod svoj. U Kazalištu se nije čuo glasić prosvjeda užasnutog, nekad hrvatskog, naroda. Umjesto Zrinskog nesretnici su u Hrvatskom narodnom kazalištu gledali, NIMALO SLUČAJNO, balet Labuđe jezero. Ako i zanemarimo činjenicu da je autor bio peder iako je u modernoj Hrvatskoj nikako ne bismo smjeli zanemariti… Ovdje ću stati. Gdje je bila družba U ime obitelji kad se odlučivalo da će se na daske staviti pedersko Labuđe jezero? Ja ću vam reći. U mišjoj rupi. A zašto je bila u mišjoj rupi? Zato jer oni jesu za, Ubi, ubi pedera ali nisu za Ubi, ubi pedera Rusa? Licemjerni gadovi. I oni se ukrcaše na vlak.
Da nastavim kako to nije sve. Kad su balerine i baletani, izdajice roda svoga, otplesali svoje na pozornicu je skočila Kolinda i klanjala se publici poput Lude Mare. Kolinda? Kolinda, inkarnacija NATO-pakta?! O, otvori se, sad već crna ruska zemljo, i progutaj nas. I sve nam se dogodilo u tišini i sve plešući i sve bez referenduma i sve bez glasanja u Saboru.
Da je bar Kolinda ostala u loži dok su Zagrepčani i Zagrepčanke, ne prvi put u hrvatskoj povijesti, oduševljeno pljeskali najnovijem osvajaču Hrvatske. Ne, ne. Skočila je izdajica na pozornicu, ukrala cvijeće plesačima i plesačicama i poklonila se… A kome će drugo nego Putinu. Iz povjerljivih izvora do mene je došao tekst telegrama koga mu je uputila nakon premijere pederskog baleta:\” Šefe, ti Leda, ja labud.\”
* Zaguglajte Ledu i labuda
