Danas se fotošopom za potrebe snimanja sa lica i tijela poznatih i manje poznatih žena skida sve što bi moglo ukazati da ženska ima više od dvanaest godina. Na naslovnicama žene koje su rodile dan prije fotkanja ne smiju imati podočnjake, ten im je uvijek boje breskve, trbusi ravni, sise stoje poput stožaca na satu geometrije. U svakoj šuštavoj reviji bacačica kugle, diska ili trudna dizačica utega, tanka je poput gladne srnice.
Kad isto to stvorenje vidiš uživo, meni se to nekoliko puta dogodilo, nije ti jasno odakle poznaješ debelu, prištavu žensku masne kose. A onda bi mi sinulo. To je cura sa naslovne strane. Jadnice, pomislila bih uvijek, jadnice, zašto pristaješ na sva ta sranja?
Pet sekundi kasnije osjetila bih bijes. Sve glumice, pjevačice, bacačice i teve voditeljice moraju biti izliftane do besmisla, istovremeno njihove dlakave, debele, zapuštene kolege imaju pravo na pivsku trbušinu, ćelu, dlake u nosu, dlačurine u ušima… Zašto, o, zašto je žena uvijek predmet, a muškarac, ma kakav bio, pamet i šarm? Teve voditeljica, ako misli biti i ostati teve voditeljica, smije ujutro pojesti tri lista salate, preko dana pijuckati purgativ. Teve voditelj ima pravo na janje dnevno koje se u njegovom buretu bezbrižno praćaka u moru pive.?! Život je jebeno nepravedan. Mi žene nismo dovoljno mršave ni na dan kad umiremo od raka želuca, a oni…
Nekad bilo! Drage moje, NEKAD BILO! Sjedila sam u kafiću i listala Story. Slave petnaesti rođendan. Čestitam, cure i dečki, ekipo, uljepšali ste mi dan. Budala poput mene očekivala je da će Story svoj rođendan obilježiti naslovnicom na kojoj će ležati Severina odjevena u zlatne pelene za nedonoščad.
Ništa od toga. Sa naslovnice je u mene gledao dečkić u dvadesetoj, lice glatko poput njegovane bebine guzice, na glavi crni šeširić, tanašno tjelešce uvučeno u crno odijelo, glatka šakica obrasla nježnim dlačicama, između dječjeg kažiprsta i srednjeg prsta cigarilos. Ej, mali, ako te mama vidi, dobit ćeš po ritici, dobit ćeš pepe! Oni iz Story-a su ludi, koštaju sedam kuna, kupit će ih milijun cura, žena, majki i baki, a reklamiraju cigarilos u ustima klinca?
Konobarica mi je donijela kavu, pokazala sam joj Story, rekla je da je nasmiješeni balavac Zoran Šprajc. Zoran Šprajc? To je Zoran Šprajc? Ja sam najboljem optičaru u Rijeci naočale platila osam tisuća kuna. Izdavač mi je najzad isplatio dio duga. Nazvala sam ga. Javila mi se njegova žena, kad sam joj se požalila na kvalitetu skupih stakala, nasmijala se. Nisam bila prva koja je zvala. Ni jedna od njihovih mušterija nije prepoznala Šprajca iako su sve lude za njim, ali onaj klinac jeste Šprajc, doduše ne ni svojom glavom ni bradom, a ni tijelom. \”Onda čime je na naslovnici Šprajc Šprajc\”, pitala sam ženu onog optičara. \”Tako piše.\”
I, zaista. Pročitala sam veliki intervju sa dečkićem koji je rekao da je on Šprajc i da mu je naporno i da je najbolji teve voditelj u Hrvatskoj, spominjao se i Frank Sinatra kome Šprajc, navodno, jako liči. Pokojni Sinatra je, kad je bio u najdebljoj fazi, imao četrdesetak kilograma, Šprajc, mislim, pravi Šprajc, nedavno je ponosno izjavio da ima sto dvadeset kilograma. Obožavam Franka Sinatru i mislim da nije fer ovako ga posthumno zajebavati.
Što se Šprajcu dogodilo? Možda i oni najbolji i najšarmantniji i najpametniji imaju loš dan pa sebi kažu:\”Ma, boli me kurac. Danas ću biti starleta na startu koja pred kamerama vježba svoje prvo pušenje.\”
