Makedonska izdavačka kuća Ars Lamina organizirala je na Sajmu knjiga u Skopju promociju moje knjige Kosturi okruga Madison.
Veselo smo muž i ja odletjeli u Skopje, ipak je to moja sedma knjiga prevedena u Makedoniji. Otišli smo tamo drugi put, još su nam u sjećanju bili susreti sa dragim ljudima koje smo upoznali pred desetak godina.
Zoran, naš domaćin, dočekao nas je na aerodromu. Ostavio nas je pred hotelom. Prošetali smo Skopjem. Na svakom uglu ogromni, kameni lavovi riču tko zna na koga, konji se propinju na svakom uglu, brončani junaci jašu, brončane majke se rastaju zalivene brončanim suzama od svoje brončane djece.
Kipovi, kipovi, kipovi. Tko je sve to platio? Čijim novcem? Tako zastrašujuća količina kiča prestaje biti kič i postaje nešto što gradu daje poseban pečat. Grupe turista sa svih strana svijeta fotografiraju se ispod konja i lavova i smiješe u mobitele. Jedan ogromni konj skriva se i u mom mobitelu.
Centar Skopja kupa se u sitnim, žutim maćuhicama. U restoranu “Stara kuća” jeli smo janjetinu s povrćem, tavče na gravče i svježe pečeni kruh sa češnjakom. Kad me na smrt osude to će mi biti posljednja večera.
Idući nas je dan moja urednica Bisera otpratila do Stare turske čaršije. Ugledala sam krasan, srebrni prsten. I sad u njega gledam. Bisera je inzistirala pa sam ga morala primiti kao njezin poklon dobrodošlice. Tako nešto nikad nisam doživjela.
Od promocije nisam mnogo očekivala. Sve će se odvijati u sportskoj dvorani, zgradu kojoj se godinama održavao ugledni skopski Sajam knjiga netko je zbog nečega nekome prodao.
Koga briga za kulturu. Opusti se, govorila sam sebi, uvijek imam tremu pred nastup, ljudi će u prolazu baciti pogled na tebe, nakon dva sata druženja sa organizatorima muž i ti ćete krenuti u otkrivanje Skopja noću.
Nikad ništa nije kako misliš da će biti. Za stolom je sjedila Tanja. Vodila je promociju, o mojim knjigama zna više od mene. Mnogo se ljudi okupilo. Osjetila sam paniku.
A onda, riječ po riječ, osjetila sam kako između ljudi i mene raste bliskost. Toliko toplih, nasmijanih, dobrih žena na okupu. Prevoditeljica Vesna mi je poklonila čokoladu jer zna da je volim. Jedna mi je cura koja voli Bali obećala da će mi idući dan pokloniti ogrlicu sa Balija i tako na mene prenijeti svoje prijateljstvo.
Mnogo sam se smijala, poželjela sam sve te ljude zagrliti i zahvaliti im na srcu koje su mi pružili na dlanu.
Novinarki Branki dala sam intervju za televiziju. Čitava ekipa bila je dobre volje. Gdje su hrvatska, mrka lica pitala sam se u Skopju?
Nekoliko sati prije povratka vratila sam se u Čaršiju i kod braće Asani kupila srebrni nakit za kćer i prijateljice. Pokazali su mi pismo zahvale koje su dobili od Federice Mogherini. I njoj kao i meni oko vrata visi srebrni leptirić. Tko je Federica ne znam.
Zoran nas je otpratio do aerodroma. Kako sam bila sretna kad sam ugledala Kseniju Prohasku koja se vratila iz Bitole, tamo je bila sa svojom monodramom Marlene Dietrich.
“Čuj, Ksenija…” Htjela sam joj ispričati koliko sam oduševljena Makedonkama i Makedoncima i Makedonijom i kako su Makedonci topao narod i kao smo uživali i kako ćemo uskoro opet za Makedoniju…
Nisam mogla doći do riječi. Ksenija mi je do Zagreba hvalila Makedonke, Makedoniju, makedonski narod, povrće, voće, hranu, nebo, jezera, šume, planine…
Prijateljice moje i prijatelji moji, jedva čekam da vas opet vidim.
Neopisivo mi je drago što su te tako toplo dočekali u Skopju, dobar je to narod, pozitivan, a i ti si to svakako zaslužila : govoriš u ime svih nas, ono što se neki ne bi usudili (ali ti se ipak dive), a neki od nas ne bi ni umeli reći, bar ne tako jasno, direktno i tim rečima koje udaraju baš tamo gde treba – neke u srce, neke u dušu, a neke bogami u međunožje.
Divim ti se već godinama, imam sve tvoje knige, čitam ih iznova, ali kolumne su nešto nezamenljivo, što čekam sa nestrpljenjem.
ljubim te i grlim, želim ti dug i srećan život (uspešan već jeste)
P.S. bilo bi te lepo ponovo videti u Beogradu