Nazvala me Ana. Žena je talentirana umjetnica, ali se ne snalazi s papirologijom. Svaki joj čas treba neka potvrda, a “muž nikako da uskoči”. “Lako je tebi, ti imaš fenomenalnog muža”.
On i ja smo trideset godina zajedno. Nema prijateljice koja mi nije rekla da imam “fenomenalnog muža”. Prije nego razjasnim tko je “fenomenalan muž” moram vam reći tko je prijateljica.
Prijateljica je žena na koju svaka od nas uvijek može računati, prijateljica je žena koja nije ljubomorna na tvoj uspjeh i koja ti baš nikad neće zabiti nož u leđa. Takvu još nisam upoznala, zato ja nemam prijateljicu. Neka mi one tri oproste, ovako bolje zvuči.
Tko je “fenomenalan muž”? To je muškarac koji se pere, ima dobe zube, dobar kurac i puno love. Jedno od toga treba trošiti samo u tebi, na tebe, uz tebe… Da ne nabrajam više poza. Ono drugo neka troši kako hoće, na tebe.
“Fenomenalan muž” mora biti takav prije braka i za vrijeme braka. Kad mu zakaže kurac ili presahne lova otići odvjetniku. Što je tvoje, to je moje, što je moje, to je moje. Sve je tako jednostavno pa ipak milijuni udanih žena diljem svijeta stalno kukaju i traže “stijenu”, “oslonac”, “podršku”, “vječnu ljubav”, “čuvara leđa”, “oca, ali da bude otac”… Žene uglavnom kukaju.
Život žene trebao bi biti jednostavan. Nije.
Popušile smo da nam je vjenčanje “najsretniji dan u životu”, pa nam je rađanje dok nas On drži za ruku “najsretniji dan u životu”, pa nam je odobrenje kredita u banci “najsretniji dan u životu”, pa nam je vrhunski užitak kad On opušteno podrigne nakon “odličnog ručka”, skuhale smo ga prije nego ćemo se uhvatiti pegle. Svršavamo dok sortiramo prljavo rublje, nikad kad umorne pušimo ono čemu veličina u našoj priči nije bitna iako veličina jest bitna. I još moramo uvjerljivo lagati kako deset centi pruža jednak užitak kao i sto eura.
Žene već stoljećima trube u jednu trubu. One su jadnice, one su patnice jer nemaju dobrog muža. Svijet se ruši oko nas, potresi, ratovi, kolera, a naši i svjetski mediji prodaju nam priče kako treba izgledati nevjestina guzica i savršena vjenčanica. Teorija o bijeloj konjusini na kojoj jaše visoki On drži vodu stoljećima.
Svjetske udarne teme su sise poznatih ženki, ljubavnice uspješnih muškaraca, “vjenčanja desetljeća”, glumice koje su s godinama sve ljepše i bogati muškarci koji najžešće jebu na pragu osamdesete.
Frustrirane smo jer imamo stražnjicu poput daske sad kad su u modi kobilje guzice, sise su nam ili broj prevelike ili dva premale, nos nam je preširok ili preuzak, a kirurzi skupi. Hoćemo li takve ikad naći muža, hoćemo li naći muža, kad ćemo naći muža, koliko kilograma treba izgubiti da bi se našlo muža…
U mom malenom svijetu, među mojim prijateljicama top tema je, već godinama, moj “idealni muž”. Naravno da na tu vatru i ja dolijevam benzin govoreći o mojoj “savršenoj ljubavi” jer znam da mi to diže cijenu.
Doduše, ima u toj mojoj priči i istine. Moj muž jest “fenomenalan”, ali nije u tome poanta.
Žena uvijek bira, žena jer odgovorna za to hoće li živjeti s kretenom ili Gospodinom Pravim. Birati treba. Birati, birati, birati, birati… Preko gimnastike do zvijezda. Ako danas nema odličnih lubrikanata koji će vam olakšati muke u lovu, ne znam kad ih je bilo. Mnogi su i jestivi. Probajte onaj od divljih trešanja.
Želim reći, vježbajte, ne noge i ne guzicu. Kontrolirajte kartice, preko interneta vidite ima li nekretnina. Nije sve u kešu. I ne trošite energiju na kukanje, ako mislite naći muža. Trošenje energije izaziva glad, glad izaziva noćne posjete frižideru, noćne posjete frižideru smanjuju šanse za dobar ulov…
Sad ću vam otkriti kako sam se ja dočepala idealnog muškarca. Jednostavno. Doma sam kao i vi imala žabu. Pa sam je, trudeći se godinama i ne birajući sredstva, pretvorila u princa.
U pravu ste. Ne može se od dreka napraviti pita. Tko vam je prodao foru da baš morate živjeti u govnima?
(Ilustracija: Midjourney)
