U Beogradu sam dobila mnogo rođendanskih poklona. Najdraži mi je bio pogled na čitateljice i čitatelje koji su u repu čekali na moj potpis. Može li više od toga? Ne može.
A onda me nazvala poznata srpska novinarka i javila mi Vijest. Dobili smo dvije karte za koncert Nemanje Radulovića, bit će u Kolarcu. Što reći? Kako odbiti? Kad čujem riječ „koncert“ hvatam se pištolj.
Mrzim koncerte. Koncert je dešavanje u dvoranama u kojima se najčešće skupljaju ljudi da bi slali poruke, ovih dana gledali što se dešava u Ukrajini i kašljali, kašljali, kašljali. Većinu koncerata na kojima sam dosad bila, nije ih bilo mnogo, doživljavala sam kao samit plućnih bolesnika koji su odlučili zadnji hropac izdahnuti baš na tom koncertu.
“Ne”, rekla sam mužu, “nema šanse da će me konji u punoj snazi tamo odvući. Uostalom, tko je taj Nemanja?” “Ako ne znaš tko je Nemanja, ja ti ne mogu pomoći. Idemo!” Po tonu sam osjetila da mi nema spasa. Još kad mi je spomenuo da ćemo čuti i obradu nekih makedonskih pjesama, odlučila sam da moram pobjeći. Tko mi brani da krenem kašljati kao i ostali i napustiti dvoranu?
Nisam baš luda za obradama makedonskih pjesama jer sam kojekakve “obrade” mnogo puta čula. Nema tko nije gudio i tulio o Biljani koja je stalno prala bijelo platno. O njoj pjeva i ženska koja mi posebno ide na živce, slušala je na koncertu u Rijeci. Uz nju je bio “svjetski pijanist” koji je skočio na klavir pa lupao po tipkama nogama, ako se ne varam, a mi smo morali skakati na noge i urlati: “Bravo!”
Imamo i mi svjetski dvojac koji “obrađuje”. Raspali su se. Neka su. Onaj drugi je više govorio o svojim ljubavnim pobjedama i vili nego o glazbi. I oni su bili “svjetski”, nisu me zanimali. A sad me čeka Radulović da mi pije krv na slamku.
Na pozornici su se ukazali neki muzičari i taj Nemanja. Publika je bila izvan sebe od sreće?! Što jest, jest. Lik je lijep poput Krista, ako ne i ljepši. Prije koncerta održao nam je govor o ljubavi među ljudima. Činilo mi se da govori iz srca. Ne znam jesam li ikad osjetila toliko topline prema nekome. Pomislila sam, a da ti samo govoriš? Što će ti violina i Biljana i “obrade”. Meni treba netko tko će mi liječiti dušu, ne govoriti o Biljaninim mukama iz vremena bez deterdženata.
A onda je krenuo koncert. A onda su prošla dva sata, a ja sam plakala. Zašto sam zla i cinična, pitala sam se? Nemanja i ja živimo u istom svijetu. U njemu ima toliko ljubavi prema ljudima, talenta, sjaja u očima, vjere u budućnost. On i njegova ekipa su svjetski ambasadori ljubavi, virtuozi na svojim instrumentima, pjevačice imaju rajske glasove. Zašto nisam znala da postoje? Da jesam, u najcrnjim trenucima života uključila bih njihove instrumente i glasove i život mi ne bi bio dolina suza.
Ali to nije sve. Kad je koncert završio, ubacila sam se u grupu obožavatelja koji su sa diskom čekali autogram. Zgrabila sam njegovog oca za stražnji dio sakoa i tako se odvukla do Nemanje. I još sam se fotkala s njim i prostački mu uvalila svoju knjigu. POTPISAO MI JE DISK!
Došla sam doma i krenula nazivati sve prijatelje. Pokušala sam im objasniti tko je Nemanja Radulović. Svi su me pristojno saslušali i rekli: “Znamo.”
Otvori se, crna zemljo! Pokrij mene neobrazovanu budalu.
