Udavače su ovih dana došle na svoje. Iza njih je krvava borba za pravo da u nekom parku ili stanciji kažu DA u nazočnosti stotinu ili više svečano odjevenih ljudi. Zahvaljujući odlasku korone na, vjerojatno, kraću pauzu, horde žena bez poželjnog statusa hrle prema buticima, frizerima, šminkerima i prodavaonicama cipela da bi se opremile za „najljepši dan u životu svake žene“.
Koliko sva ta frka uopće ima smisla u dvadeset i prvom vijeku kad ljubavi najčešće traju jednu noć, a ženama koje razbijaju glavu u kakvu vjenčanicu uvući dijetom izmučeno tijelo udaja ne znači uvijek i rješavanje financijskih problema?
Naravno da ima. Da nema, žene se ne bi udavale i fotkale zagrljene sa muškarcem koji im je i „prvi i posljednji“. Da se razumijemo, teško da bi se danas u ovom dijelu svijeta mogla naći žena kojoj je mladoženja „prvi“ i koji će biti „posljednji“, ali da lijepo zvuči, zvuči.
Lijepo zvuči? Kome? Muškarcu sigurno ne. Žene ulaženje u brak doživljavaju kao pobjedu, muškarci kao kapitulaciju. One će imati pismenu potvrdu da su voljene, oni će imati dokaz da su na lancu. Zato kad pogledamo fotke sa vjenčanja, mogu biti i jesu majstorski izrežirane, lice mladoženje uvijek će biti u grču, mladenka će čednim obaranjem pogleda sakrivenog debelim trepavicama napravljenim od konjske dlake, pokušati sakriti trijumf. Uzalud. Mi znamo da se mlada osjeća kao onaj čovjek u uskim hlačama koji je u cirkusu uspio ukrotiti slona, tigra ili neki sličnu jadnu, divlju životinju.
Moderni muškarci traumu ulaska u pakao u pravilu liječe organiziranjem momačke večeri na koju se pozivaju, uvijek su poklon zarobljenih prijatelja, striptizete koje će im pomoći da smanje stres i odu na vješanje ispražnjenih jaja i sa onim smiješkom na licu. Neki, ne mali broj, na poklon dobiju stripere. Živimo u dobu kad sve više muškaraca, i onih sretno oženjenih, ili posebno onih sretno oženjenih, ne skrivaju da im je međunožje pajdaša s kojim ovih dana gleda nogomet draže od međunožja žene kojoj je prvi, a bit će i posljednji.
Pa ipak, ipak, smije li netko poput mene koji je nekoliko puta rekao DA muškarcima koji su mi bili prvi i posljednji, pljuvati ili bar s visoka pisati o ženama koje u posebnoj vjenčanici žele objaviti svijetu da je iza njih „najsretniji dan u životu“? Ne pada mi na pamet. Udana žena i danas šalje svijetu poruku, normalna sam, uspješna sam, službeno sam sretna i ostvarena.
Neudana žene može biti sve to, ali jebeš i uspjeh i ostvarenost i sreću kad nisi bila u stanju bar jednom u životu žigosati mužjaka. Nešto s tobom, curo, preciznije, stara curo, nije u redu. Zato, čestitke svakoj koja uspje u tome da nađe muškarca s kim će biti sretna do smrti, posebne čestitke onima koje u tome uspiju nekoliko puta.
Da se razumijemo. I muškarci i žene znaju da se ono najljepše između njih dogodilo davno prije prve bračne noći, iza raskošne fešte u nekom vrtu ili stanciji dolaze samo krv, znoj i suze. Svaki je ulazak u brak priprema za ulazak u idući.
Da sam prije ulaska u prvi znala o braku ono što znam danas kad izlazim iz trećeg, nikad se ne bih udala. Previše love i živaca ulagala sam u promašene investicije. Biti nesretan sam bolje je nego biti nesretan udvoje.
