Svi smo mi vidjeli na cesti musavo dijete staro pet ili šest godina kako prema nama pruža malu smeđu ruku i traži od nas lovu. Zgađeni i užasnuti uvijek bismo se zapitali što rade centri za socijalnu skrb i zašto male robove ne maknu s ceste.
Toj je djeci oduzeto pravo na djetinjstvo, pravo na dostojanstvo, bešćutni roditelji na nevinim stvorenjima zarađuju za život. Ta siročad su gotovo uvijek “cigani”, dakle manje vrijedna ljudska bića, ako su uopće ljudska u percepciji većine, pa za njih nikoga nije briga. Povremeno gradski oci većih gradova naprave raciju, posebno u centrima, pa maknu “smeće” s ulice.
Nitko se ne čudi “ciganskoj” trgovini djecom, svi znamo tko su “cigani”. Za pivu će prodati desetgodišnju kćer, za deset eura će poslati trogodišnje dijete da prosi na cesti. “Cigani” su, ma gdje živjeli, nužno zlo, nešto kao odvratna kožna bolest koja te neće ubiti, ubijaju se uglavnom međusobno, ali će ti izazivati svrab, gađenje i nelagodu.
Da. Cigani. Davno pročitana knjiga. Što sa nepročitanim knjigama? Kakvi nas osjećaji obuzimaju kad dijete koje još nije navršilo četiri godine na pozornicu šutne najveća hrvatska “zvijezda” Maja Šuput pa onda to dijete o kome svatko od nas sve zna na maminom koncertu udara u bubnjeve dok publika oduševljeno svršava?
Za razliku od prljave četverogodišnje cigančice koja u drapama prosi pred vratima robne kuće mali…, ime mu ionako znate, ja ga iz poštovanja prema siročetu ipak neću spomenuti, nastupa odjeven u dizajnerske krpice i pospan, noći o ponoći, pomaže mami i tati da zarade euro više.
Koja je razlika između sirotog romskog djeteta i malog manekena? Nema je. I jedno i drugo dijete, umjesto da uživa u djetinjstvu, zarađuje lovu za neodgovorne roditelje. Da je ovo pravna država, braniteljica dječjih prava oduzela bi glamuroznim roditeljima njihovog potomka i dala ga u dobre ruke.
Da je dijete o kome pišem medvjed koga Cigo okolo vodi na lancu neka od udruga za zaštitu životinja digla bi frku preko mreža i medi bi država osigurala normalan život, skinula bi mu lanac, za početak.
Već godinama pratim ovu tužnu i odvratnu priču i pitam se kad će konačno djeca naših zabavljača i zabavljačica prestati biti roblje u grabežljivim kandžama svojih roditelja koji uz pomoć njih prodaju sve što mogu prodati.
Zašto je trgovanje djecom, kad su “zvijezde” u pitanju, potpuno prihvatljivo, a trgovanje malim “ciganima” ekološki i estetski problem?
Nije li, kad govorimo o trgovanju djecom, potpuno svejedno da li roditelji prodaju musavu deriščad boje čokolade ili bijeli, namirisani komad četverogodišnjeg mesa?
