Jebote. Nikad vam ne bi palo na pamet što me obradovalo. Imam pravo, iskoristila sam ga, ući u Centar za socijalni rad, ne, ne Centar za socijalnu skrb. U tom Centru predaš papire i kad prođe nekoliko mjeseci dobiješ lovu. Najmanje 160 eura, najviše 700 ali me ne držite za riječ.
Super, super, super. Neka dobijem 160 eura, to mi je gotovo pola penzije, izvući ću nešto od ovog sranja od države, ni orala ni kopala. A onda sam se spustila na zemlju. Ej, nije da baš ne oreš i ne kopaš. Imaš rak, prošla si kroz pakao zračenja, iza tebe je jeziva operacija. Oreš, curo. Kopaš, curo.
Mene smeta što sam to saznala slučajno, to bi ti trebao reći svaki liječnik, nitko mi to nije rekao. Ljudi, ako rak ruje po vama a ovo vam je prvi glas, marš u Centar za socijalni rad.
Život s rakom vam, dragi moji, ipak nije velika radost. Još kad poput mene imate problem s poštovanjem onih koji na bilo koji način odlučuju o vašoj sudbini… Ja sam odbila kemoterapiju.
NEĆU! “Ali postoji vjerojatnost, čak 20%, da će vam se produžiti životni vijek, ako…” Ako što? Ako mi se oguli koža sa dlanova i tabana, ako budem rigala danju, rigala noću, ako budem dobila moždani udar, ako budem dobila srčani udar, ako mi otkažu bubrezi…
Jebite se svi.
Nije li osnovno ljudsko pravo ili bi bar trebalo biti pravo čovjeka na izbor? Hoće li život, ako je kemoterapija život ili želi smrt bez krvavih dlanova? To pravo na izbor ja imam ali me umara objašnjavanje svoga čina zdravim ljudima koji misle da ne cijenim dovoljno život.
Ne cijenim život? Svakome je život nešto drugo. Ja bih disala punim plućima, da mogu, kad bih imala pravo na dostojanstvenu smrt. Ono, predaš papire, komisija to pogleda, pa te pozovu, pa uđeš u neku sobu, za ruku te drži tvoja ljubav, pa odeš.
Živim u Hrvatskoj zemlji u kojoj nemam pravo umrijeti onako kako smije svaki jebeni pas ili jebena mačka. Nju kod veterinara gladimo dok nam on ili ona objašnjavaju da mačku ili psa injekcija za smirenje neće boljeti, životinja će umrijeti bezbolno, okružena ljubavlju.
Jebiga. Mi smo katolička zemlja u kojoj je eutanazija grijeh mnogo veći od jebanje male i malo veće dječice. Kad pop uvali svoga đokadina u riticu sedmogodišnjem djetetu zbog toga se ne uzbuđuju ni Crkva ni roditelji. Roditelji to tumače rektalnim uvaljivanjem Isusa u nevino dijete ili analnim širenjem božje volje.
Grijeh nije ni odnos naše države prema zločincima u crnim haljama. Grijeh nije ni deranje kože deklariranih nevjernika da bi djecojepci mogli voziti džipove, živjeti u dvorcima i propovijedati čednost, ženama posebno.
Mora da ti žohari, sorry, žohari, uživaju što sam i formalno dobila putovnicu za ulaz u pakao. Misle da me bog kaznio zbog svega što o njima mislim, pišem i govorim, jedna od rijetkih u ovoj smrdljivoj katoličkoj rupi.
Jebe mi se za njihov sitni orgazam, rak ne bira samo najbolje među nama, i oni će doći na red. Koji su to gadovi, govore o raju i paklu a sigurna sam da među hrvatskim popovima ima veći postotak nevjernika nego među običnim pukom iako je i puk, aleluja, progledao.
Vraćam se na eutanaziju. Zašto to nije tema u Hrvatskoj a jesu sva moguća prava manjina za koja se i ja zalažem? Ipak, ima li logike da se toliko strastveno govori i urla o pravima manjina a za većinu nikoga ne boli kurac. SVI ćemo umrijeti. Zašto nam smrt mora biti agonija?
Što želim? Želim umrijeti k’o pas. To pravo mi uskraćuju jebači vaše djece?
